ŽVAKANJE I SITOST

Jedna od većih i važnijih prednosti beba-vođa dohrane nad dohranom kašicama jest ta što beba prvo nauči žvakati hranu, a tek onda gutati. 

Žvakanje hrane je vrlo važna vještina da bi beba mogla sigurno jesti tj. progutati hranu. Naime, kad pred bebu od 6 mj. koja tek kreće s dohranom stavimo komad hrane, ona će desnima odgristi komad, vjerojatno prevelik, pokušat će ga progutati jer je tako navikla s mlijekom, no srećom, to neće moći jer bebe na jeziku imaju jedan prirodno usađeni "obrambeni mehanizam" koji ih tjera na izbacivanje prevelikog komada hrane, što mi vidimo kao zagrcavanje. Tada beba shvaća da ne može progutati tako velik komad i s vremenom nauči da mora gristi manje komade kao i da te komade u ustima mora usitniti da bi ih mogla progutati. Beba tako uči žvakati, desnima i zubima gnječiti hranu, a jezikom ju prebacivati po ustima da bi ju mogla sigurno progutati. Beba tako od prvog susreta s hranom uči ispravan obrazac jela - žvači pa gutaj. To za bebu nije nimalo lak proces i nerijetko će beba plačem pokazivati koliko joj je to teško, što je sasvim normalno, no ukoliko ustrajemo i bebi dajemo prilike da vježba jelo komada, vrlo brzo će izvježbati tu vještinu i naučiti žvakati. 

Kod kašica, osobito blendanih, događa se obrnut i neprirodan proces učenja jela jer beba prvo par mjeseci samo guta hranu sa žlice i tek kad joj sa 10, 11 mj. ili kasnije ponudimo komade suoči se s novim obrascem jela u kojem se hrana treba i žvakati. Nerijetko bebe tada iskazuju puno veći protest pri jelu, osobito ako do tad nisu imale priliku jesti ni gnječene komade hrane, a i više se zagrcavaju jer se u toj dobi onaj "obrambeni mehanizam" na jeziku pomiče sa sredine jezika prema iza, kao kod nas odraslih (dio jezika koji dotaknemo prstima kad želimo povratiti). Roditelji u tim situacijama, iz straha od zagrcavanja ili pak od toga da dijete neće ništa jesti nerijetko nastavljaju s jelom u kašicama i nakon 12 mj. bebina života što nikako nije preporučljivo jer se dijete kad-tad treba suočiti sa žvakanjem i naučiti tu vještinu, a lakše je i bolje kad to nauči ranije, ne samo radi vjeđtine jela već i zbog vjeđtine koja bi s godinu dana trebala biti sve izraženija, a to je govor. 

Žvakanje je izuzetno važno za razvijanje mišića usne šupljine, obraza, čeljusti kao preduvjet pojave govora. Naime za govor su ključini isti mišići koji sudjeluju u jelu, kao i pokretljivost jezika, a sve to beba vježba upravo žvakanjem. 

Žvakanje je ključan saveznik i dobre probave. Što je hrana usitnjenija, hrana se brže i lakše probavlja, tj. crijeva lakše i bolje iz nje apsorbiraju hranjive tvari, a te tvari brže dospijevaju u krv. Što nas dovodi do dugoročno najvažnijeg razloga zašto bebe učiti žvakati od samog početka, a to je sitost.

Naime, žvakanjem se iz usta u mozak šalje informacija da je hrana ušla u naše tijelo. Što se hrana duže žvače ta informacija do mozga dolazi sve jača. Npr. kad žvačući pojedete jednu mrkvu, bolje i jasnije ćete osjetiti sitost nego da pojedete pire ili kašicu od jedne mrkve, a pojeli ste istu količinu hrane. Dakle, pri jelu kašaste hrane sitost se osjeća kasnije. Istraživanja pokazuju da su kod beba koje od početaka dohrane jedu komade tj. jedu žvačući, a ne samo gutajući, u kasnijem razvoju puno rjeđi problemi s pretilošću upravo zato što te bebe od samog početka jasnije i brže osjete sitost i prestanu jesti. Bebe koje jedu kašastu hranu pojedu više hrane dok mozak registrira sitost što u nekim slučajevima može kasnije rezultirati prejedanjem i problemima s povišenom tjelesnom težinom. Nerijetko se uz dohranu kašicama veže i nepoštivanje bebinog znaka da je gotova s jelom te se bebi ugura još koja žličica hrane samo zato jer roditelj smatra da bi beba to trebala pojesti. Time beba od početka jela dobiva poruku da nije važno što je osjetila sitost i da treba nastaviti jesti unatoč tom osjećaju, što je dugoročno štetno za djetetovo zdravlje. 

Iz nekog razloga, dok su bebe male, često se njihovo zdravlje mjeri jedino rastom kilaže i što je beba zaobljenija smatra se da bolje napreduje. Često roditelji baš iz tog razloga pribjegavaju dohrani kašicama jer mogu "kontrolirati" koliko je beba pojela i mogu bebi dati u usta još onih dvije-tri žličice više, da bi roditeljsko srce bilo na mjestu, iako najvjerojatnije nutritivno te žlice bebi nisu bile potrebne.

No onda, odjenom, nakon prvog rođendana, više nije tako poželjno da je beba debeljuškasta i tad nas odjenom hvata strah od dječje pretilosti. Zaboravljamo da smo bebi možda, hraneći je kašicama, "motivirajući je" aviončićima ili ekranima da pojede žlicu, dvije više, ne poštujući njihove znakove da je sita, usadili obrazac jela koji kaže: nema veze što si sita, jedi više!

Beba koja od samog početka jede komade, koja jede žvačući, ne gutajući, vrlo rano nauči prepoznati sitost. Blw princip dohrane postavljen je na poštivanju bebinih znakova da je sita i da ne želi više jesti. Zato je kod beba koje se nije tjeralo da pojedu više manji rizik dječje pretilosti. 

Ukoliko tek trebate odabrati dohranu za svoju bebu zapitajte se želite li dugoročno dijete koje će vam znati reći da je sito i da ne može više jesti ili pak želite dijete koje neće tako dobro osjećati znakove svog tijela i kojem ćete vi trebati određivati kad će i koliko hrane pojesti. Svrha dohrane jest uvesti bebu u svijet hrane, osamostaliti je za jelo, ali i podučiti dugoročno zdravim obrascima jela. Stoga, ako smatrate da blw iz nekog razloga nije najbolji odabir za vas i vaše bebe i ako se odlučite za dohranu kašicama, odaberite svakako one gnječene, osigurajte bebe od samog početka i prilike u kojima će moći vježbati žvakanje i svakako poštujte bebine znakove kad vam pokaže da je sita!