"IGRA" HRANOM

"Dječje igre nisu samo igre, već ih treba smatrati ozbiljnom dječjom djelatnošću."

Nerijetko u razgovoru o jelu čujemo uputu roditelja "Ne igraj se hranom!" No kakvo dječje ponašanje smatramo igru hranom? Koje dječje radnje tumačimo kao pokušaj i učenje jela, a kad to isto ili vrlo slično ponašanje prelazi u igru? 

Kod beba koje tek kreću s dohranom pa i kod starije djece (čitaj, djece koja ne znaju još samostalno jesti) radnje koje mi odrasli često tumačimo kao igranjem hranom, u biti je upoznavanje i istraživanje hrane, upoznavanje funkcioniranja pribora i učenje jela.

Beba hranu upoznaje i istražuje opipavanjem, gnječenjem, bacanjem, trganjem na komade, pljuckanjem... Beba istražuje tekućinu i uči piti tako što prolijeva, umače ruke u čašu, puše mjehuriće, pokušava uloviti vodu, naginje čašu dok se shvati koliko mora nagnuti da popije nešto, da si ne ulije previše vode i da se ne prolije, ... Funkcioniranje pribora za jelo upoznaje udaranjem žlice i vilice o hranu i stol, neprestanim nabadanjem, premještanjem hrane žlicom...

Ne možemo očekivati da će dijete odjednom, iz vedra neba naučiti samostalno jesti, ako mu ne dpustimo vježbu, istraživanje hrane, ono što se nama odraslima čini kao igranje hranom.

primjeri igre, istraživanja hrane i jela


Beba će se vjerojatno igrati hranom, tj. istraživati ju svaki put kad joj ponudimo neku novu namirnicu, nove boje, oblika, drukčije teksture. I dobro je da to rade jer to znači da žele provjeriti što smo im to dali za jesti i je li to "sigurno" za njih. Pa i mi odrasli bismo napravili poptuno isto  s namirnicom koju nikad nismo vidjeli ili okusili, opipali bismo je, pomirisali, probali prvo komad....

No kod beba nije svako istraživanje hrane jednako i s istim ciljem, jelom. I sve ovo ne znači da ne trebamo postaviti neke granice istraživanja hrane, naravno, u skladu s našim osobnim ili obiteljskim granicama.

Osobno smatram da je dobrodošla svaka igra tj. istraživanje hrane koje vodi ka jelu, dakle da dijete opipava, gnječi, proučava i pritom jede. Takvu igru nikad ne prekidam jer je doživljavam kao Mišin proces jela. Ta se igra mijenja s vremenom, zna biti i neuredna i šeprtljava, no rezultati se najbolje vide u načinu na koji jede, sve spretnije i samostalnije.

No postoji i igra koja ne vodi jelu. Ako nije raspoložen, ako mu se neka namirnica ne jede te osobito kad je već sit, Mišo se počne igrati tj.istraživati hranu kao što bi se igrao i igračkama. Takvu igru najčešće prekidam, osobito ako uključuje bacanje hrane na pod (o bacanju hrane ću pisati poseban post jer je ono vrlo važno i normalno u jednom dijelu bebina razvoja, oko 9.mj). Igru ne prekidam naprasno već Mišu prvo upozorim, točno mu kažem što ne želim da radi, a ako i dalje nastavi, maknem hranu i tanjur te ga maknemo iz hranilice uz objašnjenje zašto. Kod ponašanja koja me jako smetaju trudim se biti jako dosljedna, prekidam ih svaki put. Kod nekih drugih igara, kako-kad, nekad imam volje i živaca, nekad mi ga je lakše pustiti da se igra pa poslije počistiti... Kao i sa svime u odgoju, naše roditeljsko ponašanje ovisi o puno faktora.

Koje ćemo igre hranom, tj. istraživanja dopuštati, ovisi o našim osobnim granicama, obiteljskim pravilima... Svatko će ih prepoznati za sebe. Važno je i preispitati neke granice koje imamo, a koje smo u biti samo copy-paste usvojili od svojih roditelja, a one u biti možda i nisu toliko potrebne.

U svakom slučaju, nijedna vještina ne pada s neba, pa tako ni samostalno jelo. Dopustimo našim bebama da budu bebe, djeca, da budu neuredni trapavi jer da znaju ikako drugačije, vjerojatno bi nam to i pokazali. Nema ništa snažnije od poriva djece da budu kao i mi, da nas oponašaju i da nam pokažu svoje nove vještine. A dok ih ne usvoje, neka se igraju! Jer igra je početak znanja!