ZAŠTO ODABRATI BEBA-VOĐA DOHRANU?

Puno je razloga zbog kojih je beba-vođa dohrana korisna, zdrava i praktična, kako za bebe, tako i za roditelje. U spominjanoj literaturi, autorice vrlo podrobno, uz primjere i dokaze objašnjavaju sve dobrobiti ove metode, u ovom postu ću sažeto navesti neke. Nama je najveća motivacija bila usvajanje pozitivnih navika jela jer oko nas primjećujemo sve više problema hranjenja djece u cijelom ranom djetinjstvu. A gledajući Mišu kako s uzbuđenjem čeka tanjur hrane i s užitkom jede, znamo da smo odabrali pravu metodu dohrane. 
Bebe ovom metodom uvođenja krute hrane od samog početka jedu samostalno, za što su itekako sposobne, ako im to omogućimo. Bebe su rođeni istraživači, a ova metoda jelo prepušta njihovim rukama i bebe stavlja u aktivnu ulogu u jelu, a ne samo u pasivne gutače žličica. Na taj način bebe istražuju hranu, vježbaju koordinaciju i što je najvažnije, stječu samopouzdanje u vlastite sposobnosti, a što odrasli vrlo često uskraćuju i puno starijoj djeci poznatom rečenicom "Ne možeš ti to, ti si mali/a". Aktivna uloga bebe u jelu pruža i dodatan užitak jela što se često pokazao kao ključan faktor kod nekih beba koje ne žele jesti samo zato što im je dosadno gutati hranu sa žličice, dok su u metodi koja im omogućava da se pri jelu i "zabave" puno više i zadovoljnije jele.

Ovom metodom bebe od početka uče žvakati hranu. Iako je uvriježeno mišljenje da bebama za žvakanje trebaju zubi, to nije točno jer bebe žvaču desnima (potvrdit će mame koje su osjetile bebin ugriz na dojci prilikom dojenja). Više o samom žvakanju pročitajte ovdje. Bebe koje su hranjene kašicama sadržaj žličice automatski usisavaju u stražnji dio usta, kako su navikle pri dojenju, te hranu samo progutaju jer je ona teksturom "sigurna" za gutanje.  Bebe koje jedu komade moraju žvakati kako bi progutale hranu. Naime, obrambeni refleks od gušenja kod beba se nalazi na sredini jezika i nepca, ako veći komad hrane tu zapne, bebe ga odmah počinju izbacivati van. Zbog toga beba nikada neće progutati veći komad hrane već će ga prije usitniti žvakanjem desnima i premetanjem hrane po prednjem dijelu usne šupljine. To je ujedno i škola sigurnog jela koja je otežana kod beba koje komade hrane počinju jesti tek iza prve godine jer se tad spomenuti zaštitni refleks pomiče prema stražnjem dijelu nepca, kao kod odraslih ljudi, čime se povećava opasnost od gušenja ako dijete proguta veći komad hrane koji nije dobro sažvakan. Žvakanje je od velike važnosti i za bolju probavljivost hrane, a od ogromnog je značaja i za razvoj govora jer se žvakanjem i miješanjem hrane jezikom jača govorni aparat i potiče razvoj oralnih motoričkih vještina temeljih za budući pravilan izgovor glasova.

Ovom metodom bebe stječu zdrave navike hranjenja jer su, kako i naziv kaže, same vođe jela, jedu količinu koja im je potrebna, ritmom koji im paše i tako uče prepoznavati osjećaj sitosti što često nije slučaj kod beba koje se hrani i često im se progura koja žlica viška, da se nađe. 

Bebe uče i o hrani, upoznaju je u izvornom, a ne zgnječenom, kašastom obliku. Upoznaju različite teksture, veličine, oblike, ali i okuse jer svaka namirnica zadržava izvorni okus, nije pomiješana s ostalim namirnicama u jednu homogenu masu, ni oblikom, ni okusom. 

Bebe usvajaju pozitivne navike jela budući da ovaj oblik dohrane potiče što češće uključivanje bebe u zajedničke obiteljske obroke jer tako beba jede kad i ostali članovi, nitko je ne treba hraniti i svi zajedno jedu. Beba tako promatra kako se jede, imitira to i nema potrebe za aviončićima, tabletima ni ostalim trikovima kojima se često pribjegava kako bi se dijete "natjeralo" da još malo pojede. Uz to, ovo je izrazito praktična metoda jer beba jede što i ostali ukućani, hranu nije potrebno usitnjavati, niti pratiti kalendare uvođenja pojedinih namirnica.