POVJERENJE

U razgovorima o ovoj metodi dohrane, često nailazim na strah: od gušenja, strah od nereda, od reakcija okoline, strah od drukčijeg. Sve su to razumljivi strahovi, kao i mnogi drugi s kojima se kao roditelji susrećemo i koje se trudimo svakodnevno prevladavati.


Ipak, u priči o ovoj metodi dohrane ključan sastojak je povjerenje. Samostalnim jelom beba stječe povjerenje u svoje sposobnosti, no i mi moramo imati povjerenja u bebu. Povjerenje da beba može gnječiti i žvakati hranu iako nema zube, da će s vremenom i vježbom uspjeti usavršiti koordinaciju prinošenja hrane ustima, povjerenje da se neće ugušiti jer zaštitnim refleksom koji se kod beba nalazi na prednjem dijelu nepca mogu izbaciti prevelik komad hrane iz usta. Povjerenje jer "beba-vođa" nije neki novi eksperiment, već metoda provjerena od bebama diljem svijeta.


Ne mogu reći da ne pretrnem svaki put kad se Mišo guti komadićem hrane, ne znam kako u tom trenutku izgleda moje lice i uspijem li na njemu sakriti taj svoj strah. Kad on počne iskašljavati komadić hrane, često reflektiram to njegovo ponašanje i sama čvrsto kašljem kako bih mu pokazala što raditi. Par puta se do suza uplašio, i ja s njim, ali najčešće sve te moje strahove otjera on sam kad, nakon što izbaci višak hrane iz usta, kulerski nastavi jesti dalje kao da se ništa nije dogodilo. 


I kad svaki dan iznova prevladamo sve te svoje strahove, divan je osjećaj promatrati bebu kako jede sve uspješnije, samouvjerenije i sa sve većim užitkom!